Samostalno vršenje roditeljskog prava

 

Porodični zakon definiše da kada je jedan roditelj nepoznat ili je umro, ili je potpuno lišen roditeljskog prava, drugi roditelj sam vrši roditeljsko pravo. Međutim kada su oba roditelja živa , niti su lišena roditeljskog prava iz nekog razloga, ali ne vode zajednički život iz privatnih nesuglasica jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo ukoliko samo on živi sa detetom, a sud još nije doneo odluku o vršenju roditeljskog prava.

 

 

Kada se donese zvanična i pravosnažna odluka o tome da je dete povereno na čuvanje, vaspitanje i staranje samo jednom roditelju, tada zvanično stupaju sva prava i obaveze jednog roditelja. Takođe i u situacijama kada roditelji potpišu sporazum o zajedničkom vršenju roditeljskog prava, ali sud i Centar za socijalni rad procene da takva odluka nije u najboljem interesu deteta, doneće odluku kojom se dete ili deca poveravaju samo jednom roditelju radi samostalnog vršenja roditeljskog prava.

Donošenje odluke o samostalnom vršenju roditeljskog prava ne isključuje postojanje niti prava i obaveze drugog roditelja. Drugi roditelj, onaj koji ne vrši roditeljsko pravo ima pravo i obavezu da doprinosi izdražvanju deteta, da sa njim održava lične odnose i da se daje svoju saglasnost o bitnim odlukama koje utiču na život deteta (promena prebivališta, obrazovne ustanove, veći medicinski zahvati, raspolaganje imovinom i sve one odluke koje dugoročno mogu da stvore posledice na psihofizički razvoj i integritet deteta).

Dakle drugi roditelj nije lišen prava iz korpusa sadržine roditeljskih prava. Ovakvi postupci su prožeti emocionalnim i moralnim nabojem, te je bitno imati posrednika koji će ublažiti jaz među roditeljima i racionalno predstaviti tok i posledice okončanja ovog parničnog postupka.